Nakon te, prve posete, Goliju sam video nebrojeno puta. I to uvek u jesen. Takođe, sve moje posete ovoj 1800 metara visokoj gorskoj lepotici su bile u znaku biciklizma. Ne bez razloga. Iako ova planina nije ekstremno visoka, distance koje je potrebno preći su značajne. Zato gotovo da nema pešačkih trekova na Goliji. Preći 40-50 kilometara sa jedne na drugu njenu stranu je avantura i na biciklu, a kamoli peške. Naravno, jedna od najvećih populacija mrkog medveda u Srbiji ne doprinosi tome da se puno ljudi odluči na višednevne hajkove po ovoj planini 😉
Golija u jesen i te kako zaslužuje posetu. Bacite pogled i uverite se sami!
PS. da pomenem i to da je Golija mesto na kojem je nastao upečatljivi ožiljak na mom nosu… Ispričaću vam tu svoju glupost jednog dana. Za sada uživajte u fotografijama nečega lepšeg od mog lica – lepšeg čak i pre nego što sam deo sebe zauvek ostavio na ovoj planini 🙂