Please follow and like us:
Fotografija, planinarenje, biciklizam i svašta nešto
Moja prva poseta Goliji, ovoj jesenjoj lepotici među planinama, se odigrala pre nekoliko godina. Sećam se kao da je juče bilo; prelistavao sam tekstove i putopise na jednom od biciklističkih sajtova. Jedna od osobenosti ovog sajta je takozvana ‘najava vožnji’ u kojoj svaki član može da predloži rutu, distancu, vreme… i pronađe nekoga raspoloženog da mu u toj vožnji pravi društvo. Među mnogim najavama i planiranim vožnjama, jedna je posebno privukla moju pažnju.
Naslov vožnje kao da je pravio neki majstor reklame: ‘Vatromet Jesenjih Boja!’ vrištao je bombastični naslov iznad detaljnog opisa višednevne ture po Goliji. Ispostavilo se da je vožnja vrlo popularna i tradicionalna. Svake godine je okupljala sve više i više vozača i za tu godinu je bilo očekivano između 50 i 70 posetilaca. Golija je bila prikazana nekim od fotografija snimljenih na prethodnim vožnjama i moram priznati da su lokacije delovale vanzemaljski lepo.
Posle par telefonskih poziva, sve je bilo spremno i organizovano. Ostalo je samo da spakujem ranac, napumpam gume i sačekam dogovoreni datum. I tako je počela moja prva poseta Goliji.
Preko 1100 vrsta biljaka (ne nisam pogrešio broj) krasi njene padine. Zapanjujuća mešavina različitog listopadnog i četinarskog drveća čini šume Golije. U jesen, različite boje listopadnog drveća iskombinovane sa još uvek zelenim četinarima su prizor za koji je teško poverovati da nije došao iz bajke.
Nakon te, prve posete, Goliju sam video nebrojeno puta. I to uvek u jesen. Takođe, sve moje posete ovoj 1800 metara visokoj gorskoj lepotici su bile u znaku biciklizma. Ne bez razloga. Iako ova planina nije ekstremno visoka, distance koje je potrebno preći su značajne. Zato gotovo da nema pešačkih trekova na Goliji. Preći 40-50 kilometara sa jedne na drugu njenu stranu je avantura i na biciklu, a kamoli peške. Naravno, jedna od najvećih populacija mrkog medveda u Srbiji ne doprinosi tome da se puno ljudi odluči na višednevne hajkove po ovoj planini 😉
Golija u jesen i te kako zaslužuje posetu. Bacite pogled i uverite se sami!
PS. da pomenem i to da je Golija mesto na kojem je nastao upečatljivi ožiljak na mom nosu… Ispričaću vam tu svoju glupost jednog dana. Za sada uživajte u fotografijama nečega lepšeg od mog lica – lepšeg čak i pre nego što sam deo sebe zauvek ostavio na ovoj planini 🙂
Copyright © 2018 Dejan Vučković